
malo o zdravlju nas koji smo dobrano prešli četrdesetak godina
KLIMAKTERIJ U MUŠKARCA - nešto o cemu se ne govori - c/p
Klimakteij u muškaraca je doba kada se svode životni računi i
razmišlja o uspjesima, neuspjesima i o još preostalim opcijama kojih,
objektivno, ima sve manje. Javlja se želja da se zaustavi prolaznost
života, zadrži mladost. Mašta se o velikom zaokretu u životu i
promjenama u stilu življenja.
Najčešće se u vezi s ovom temom spominju sljedeći nazivi: klimakterij,
andropauza (odgovarajući termin u žena je menopauza), "kriza srednje
životne dobi" (široko rasprostranjen pojam u SAD) i involucija (psihološki
proces nazadovanja, gašenja pojedinih funkcija). Čini se, međutim,
najjednostavnije da u daljnjem tekstu govorimo o značajkama procesa starenja u
određenom životnom razdoblju.
To razdoblje treba, koliko god je to moguće, vremenski omeđiti budući da
čovjek počinje stariti od onog časa kad ugleda svijet, a nakon toga prolazi
različite razvojne faze, kao i krize. Većina autora smatra da se radi o
razdoblju između 40-te i 50-te godine života, a toleriraju se razlike +/- 5
godina.
Dolazi do gubitka poriva, snage, životnog elana, može doći i do mentalnog i
tjelesnog zamora i pada želje za spolnim životom koja se javlja i u njegovom
izvođenju (smanjenje obujma penisa, teškoće u erekciji i ejakulaciji).
Spomenute pojave prati i postupni gubitak kose, pojava bora, podvoljak,
trbuščić, bolovi u križima i slično. Mnogi pate od nesanice, napetosti i
razdražljivosti (koja se često javlja u bračnom životu).
U tom razdoblju mnogi muškarci znaju posegnuti za alkoholom koji tada može
privremeno na njih djelovati smirujuće ili ohrabrujuće, ili pak za sedativima.
Mnogi, zbog visokog tlaka ili srčanih tegoba, uzimaju lijekove koji dodatno
negativno utječu na spolni život. Posljedica je toga da su mnogi od navedenih
znakova starenja prikriveni ili čak pojačani i izmijenjeni.
Na temelju svojih istraživanja, mnogi autori tvrde da ima muškaraca koji unatoč
utvrđenom padu određenog hormona (testosteron) ne osjećaju opisane teškoće, pa
stoga smatraju da je tu prvenstveno riječ o psihološkim teškoćama. Istina je,
vjerojatno, negdje u sredini.
Od rane smo dobi svjesni svoje smrtnosti koju samo "odlažemo" na
neodređeni rok. To je prirodna regulacija te neumitnosti, koja u fazi starenja
o kojoj raspravljamo počinje postupno prodirati u našu svijest. Mnogi počinju o
smrti razmišljati češće i osobnije nego ranije, uz povremena razmišljanja o
(bes)smislu života
Zabrinjavaju, međutim, oni pokušaji nijekanja zbilje koji osobu dovode u
intimnu nevolju ili društveni sukob. Možemo ih zbog jasnoće i jednostavnosti
svrstati u dvije skupine.
U prvu skupinu spadaju muškarci koji na temelju vlastite prosudbe, stvorenog
sustava vrijednosti, predrasuda, neznanja, društvene klime ili pak nesretnog
bračnog, roditeljskog ili ekonomskog stanja, upadaju u rezignaciju, odustaju od
borbe, pa kroz to funkcioniraju na nižoj razini od one za koju su sposobni.
Takvima doba starenja služi i kao svojevrstan alibi za neuspjehe ili
nesposobnosti da se trgnu ili donesu odluke o daljnjem životu. Koliko god se na
prvi pogled čini da je to intimna stvar svakog čovjeka, ona se itekako odražava
u obitelji, na poslu i u komunikaciji s ljudima. U toj skupini muškaraca češća
je pojava samoubojstva. Na one koji ne podliježu takvoj kušnji, može se
primijeniti sljedeće medicinsko iskustvo: odustajanje od života (rezignacija)
nepovoljno utječe na obrambeni sustav organizma i on time postaje osjetljiviji
na bolest, a znakovi starenja se javljaju brže i intenzivnije.
Drugu, daleko poznatiju skupinu, čine muškarci koji tužnu zbilju pokušavaju
izbjeći zaustavljanjem biološkog sata. Naprežu se da potvrde svoju muškost bilo
velikim brojem intimnih veza ili sve mlađim godinama svojih partnerica. Posižu
i za mladenačkim načinom oblačenja, odlascima u "diskače", ali i
ubacivanjem u društva u kojima bi im većina mogla biti djeca. Unatoč
komentarima koji im nakon toga pristižu - "stari jarac",
"prljavi starac", ili "zapaljeni panj" - upozoravamo da se
ti muškarci ne bi mogli tako ponašati kada među maloljetnicima i mladeži ne bi
imali "prođu", bez obzira je li ona psihopatološka ili ekonomska.
Opisani "seksualni kliše" nije ni jedini, ni najvažniji pokušaj
nijekanja zbilje.
Često muškarci u ovim "kritičnim godinama" (ovaj se izraz također zna
rabiti) počinju na svojim radnim mjestima ili u poslovnim aktivnostima
"dodavati gas", pokušavajući tako stvoriti atmosferu svoje
nezamjenjivosti ili nenadoknadivosti. Ne shvaćaju ili ne prihvaćaju da će
uskoro doći vrijeme da mjesto prepuste drugima i ne pomišljaju da bi morali
pripremiti ili odgojiti nasljednika. Tako nakon njihova odlaska ostaje praznina
- od razine poduzeća do razine vođenja države, o čemu odista postoji obilje
primjera. U ovoj skupini muškaraca neki postaju "radoholičari" ili
fiktivni članovi mnogih odbora, puni su kreditnih kartica, rokovnik im postaje
prepun sastanaka i sjednica. U to ime izbivaju iz obitelji, a kad se tamo
(na)vrate supruge kažu da "nisu za niš".
Na kraju nekoliko riječi o ulozi psihijatra, a i psihologa u razdoblju
starenja. Psihijatrija se ne bavi samo duševnim bolestima, već pomaže ljudima
koji su se našli u vrlo različitim nevoljama. Prosudba je pojedinca spada li
njegova nevolja u područje psihijatrije. Ako smo pažljivo pročitali ovaj tekst,
onda je prilično očito da psihijatar-psihoterapeut ima obilje prilika ponuditi
svoju stručnost, pa bi im u tome trebali dati savjet i poticaj članovi
obitelji, prijatelji, a naročito liječnici primarne zdravstvene zaštite.
Da zaključim. "Muški klimakterij" je u manjoj ili većoj mjeri teško i
neugodno razdoblje u životu muškaraca. O tome bi prvenstveno trebali biti
obaviješteni oni sami, a onda i članovi njihove obitelji kako bi ga prebrodili
sa što manjom traumom. Nastojao sam objasniti da se problem ni u kom slučaju ne
bi trebao svesti samo na spolni život, već na sve one elemente koji sačinjavaju
našu egzistenciju.
geovisit();
10.02.2009. 23:52:59
Ukupno 4 komentara



