Goranci (narod)
Izvor: Wikipedija
Goranci ili Gorani su poseban južnoslavenski narod u područjima Gore, na sjevernim obroncima Šar-planine i tromeđi Kosova (Metohije), Albanije i Makedonije. Zbog udaljenosti ovoga područja od glavnih putnih pravaca, još uvijek su u velikoj mjeri očuvani elementi govornog jezika iz XVIII stoljeća pa i elementi staroslavenskog jezika. Goranci svoj jezik nazivaju n(a)šenski, a najbliži je makedonskom jeziku ili staroštokavskom srpskom jeziku (na kojemu je pisan i Dušanov zakonik). Goranci su islamske vjeroispovjedi. Prva džamija u selu Mlike sagrađena je 688. godine po hidžri a na starim temeljima je natpis da je Ahmed-aga Pir obnovio džamiju 1238., što svjedoči i tarih džamije u Mlikama.
Gorani 2011. godine.
Goranci se u području Gore tradicionalno bave stočarstvom, točnije uzgojem ovaca, te nešto krupne stoke, što je kod njih aktivno i u današnje vrijeme. Tipična goranska hrana je ovčji sir, sličan parmezanu, ali mekši. Od poznatih specijaliteta imaju bureke, baklave i piće zvano boza, načinjeno od brašna i šećera. Boza je bila osobito poznato u Srbiji gdje je god bilo i Goranaca. Goranci koji su odlazili na rad van svog matičnog područja općenito su otvarali slastičarnice i prodavali slastice. Lokalno stanovništvo često ih je iz neupućenosti nazivalo ‘Šiptarima’, no ako uđete s njima u razgovor, uvijek će reći za sebe da su 'Gorani’. Za svoj jezik oni kažu da je 'naš', goranski, nije ni srpski, ni makedonski. Po vjeri Goranci su muslimani-suniti i svako selo ima svoju džamiju, veoma su pobožni. Navodno je među njima bilo nekada derviša, a u selima Brod, Radeša, Restelica i Zli Potok i 'tarikata', bratstvo sufija. Jedna od njihovih tekija ("Selim dedo tekija") i danas se nalazi u selu Restelica. Goranci su na islam prešli vjerojatno u 17. i 18. stoljeću, za vrijeme Otomanskog carstva. Prema njima samima islam su primili od 'Halepovaca' (iz grada Halepa) prije nego su došli Turci.[1] Oni su, prema njima, stigli u selo Kruševo iz Sirije. Kakvim su to poslom 'Halepovci' stigli u Goru, nije poznato. Uz Islam, Goranci su također sačuvali neke kršćanske blagdane. Svake godine na dan šestog svibnja, za svetog Đorđa, okuplja se uz slavlje, cijela zajednica Goranaca pokraj sela Globočice. Žene na glavama tradicionalno nose bijele marame. U ženskoj goranskoj nošnji postoji sličnost s nošnjom kod bugarskih muslimana Pomaka, to su tradicionalne duge crne jakne, ukrašene zlatnim vezom. Žene su svjetle puti, lijepe i skladno građene.
Život i običaji Goranaca
Goranci danas na Kosovu žive u selima: Backa, Brod, Dikance, Globočica, Gornja Rapca, Kruševo, Kukaljane, Lještane, Ljubovište, Mlike, Orčuša, Radeša, Restelica, Veliki Krstec, Vranište, Zli Potok, Mali Krstec, Donja Rapča. Ima ih također u devet sela sjeverne Albanije, uz granicu s Kosovom. Prema općinskim podatcima u području Dragaša i okoline ima ih 13.000 te oko 12.000 po drugim državama.Goranci se u području Gore tradicionalno bave stočarstvom, točnije uzgojem ovaca, te nešto krupne stoke, što je kod njih aktivno i u današnje vrijeme. Tipična goranska hrana je ovčji sir, sličan parmezanu, ali mekši. Od poznatih specijaliteta imaju bureke, baklave i piće zvano boza, načinjeno od brašna i šećera. Boza je bila osobito poznato u Srbiji gdje je god bilo i Goranaca. Goranci koji su odlazili na rad van svog matičnog područja općenito su otvarali slastičarnice i prodavali slastice. Lokalno stanovništvo često ih je iz neupućenosti nazivalo ‘Šiptarima’, no ako uđete s njima u razgovor, uvijek će reći za sebe da su 'Gorani’. Za svoj jezik oni kažu da je 'naš', goranski, nije ni srpski, ni makedonski. Po vjeri Goranci su muslimani-suniti i svako selo ima svoju džamiju, veoma su pobožni. Navodno je među njima bilo nekada derviša, a u selima Brod, Radeša, Restelica i Zli Potok i 'tarikata', bratstvo sufija. Jedna od njihovih tekija ("Selim dedo tekija") i danas se nalazi u selu Restelica. Goranci su na islam prešli vjerojatno u 17. i 18. stoljeću, za vrijeme Otomanskog carstva. Prema njima samima islam su primili od 'Halepovaca' (iz grada Halepa) prije nego su došli Turci.[1] Oni su, prema njima, stigli u selo Kruševo iz Sirije. Kakvim su to poslom 'Halepovci' stigli u Goru, nije poznato. Uz Islam, Goranci su također sačuvali neke kršćanske blagdane. Svake godine na dan šestog svibnja, za svetog Đorđa, okuplja se uz slavlje, cijela zajednica Goranaca pokraj sela Globočice. Žene na glavama tradicionalno nose bijele marame. U ženskoj goranskoj nošnji postoji sličnost s nošnjom kod bugarskih muslimana Pomaka, to su tradicionalne duge crne jakne, ukrašene zlatnim vezom. Žene su svjetle puti, lijepe i skladno građene.