Radić se rodio 1871. Studirao je na Zagrebačkom i Praškom sveučilištu. I na jednom i na drugom sveučilištu izbacili su ga zbog političkih razloga. Završio je 1899. Školu političkih znanosti u Parizu. Glavni Radićev politički smjer bila je teorija „seljačkog prava“, koja je proglašavala prevlast seljaštva u političkom životu. Nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS istupao je za neovisan status Hrvatske te je bio u opoziciji dinastiji Karađorđević. Radića je 1928. ubio u Narodnoj skupštini član srpske radikalne partije P. Račić.
Radić je već kao osamnaestogodišnjak odlučio učiti ruski jezik. Oduševljavao se veličinom Rusije, njezinim ogromnim područjem i velikim brojem stanovništva: „Znao sam da naših neprijatelja ima sto milijuna: Nijemaca šezdeset, Talijana više od trideset, a Mađara oko sedam milijuna. No znao sam i to da Slavena ima 150 milijuna, da mi, Slaveni, u Austro-Ugarskoj činimo većinu. A samih Rusa ima 100 milijuna“. Radić se žalio na to da slavenski narodi ne uče druge slavenske jezike. Sam Radić je, dakle, odlučio početi od sebe te je odabrao ruski jezik. Radić je tvrdio da je već nakon dva tjedna učenja ruskog mogao čitati ruske časopise i knjige.
Prvi put je 1888. stigao u Rusiju. Posjetio je najprije Kijev. Upoznao se tamo s jednim mladim fakultetskim profesorom, koji ga je, prema Radićevim riječima, pozvao da nastavi obrazovanje u Kijevu. Radić mu je odgovorio: „Kod nas, u Hrvatskoj, postoje naše obrazovne institucije, škole, fakulteti. Zato se želim baviti znanošću u domovini, ali prvom prilikom otputovat ću u Rusiju kako bih je što bolje upoznao i pronašao tamo prave prijatelje Hrvata“. Glavni rezultat prvog Radićevog putovanja u Rusiju bili su njegovi prvi osobni kontakti s predstavnicima ruske zajednice i vježbanje ruskog jezika.
Radić je 1896. drugi put otputovao u Rusiju. Namjeravao je posjetiti Moskvu, mnogi njegovi poznanici predlagali su mu da posjeti krunidbu ruskog cara Nikolaja II. Osim toga, hrvatski političar ipak je odlučio pokušati upisati jedan od ruskih fakulteta, budući da, zbog svojih opozicijskih akcija i uhićenja, nije mogao računati na obrazovne institucije Austro-Ugarske monarhije. Radić je uspio dogovoriti susret s tadašnjim ruskim ministrom prosvjete Bogolepovom, koji mu je, ne saslušavši ga do kraja, rekao da mu je mjesto u Sibiru a ne na fakultetu. No potom je ministar promijenio svoje mišljenje i izdao je Radiću pismeno dopuštenje, koje mu je pružilo status slušaoca-gosta s pravom pristupa državnim ispitima. Ali hrvatski političar nije želio iskoristiti to pravo koje dobio s takvim poteškoćama. Prepreka je bio sustav višeg obrazovanja u Rusiji koji se razlikovao od austrougarskog. Radić nije imao ni vremena, ni novaca za obrazovanje u Rusiji.
 |
Moskva krajem XIX. – početkom XX. stoljeća
Fotografija iz slobodnih izvora
|
Ali nastavio je promovirati potrebu učenja ruskog jezika u Hrvatskoj. U Zagrebu je 1907. izdao praktičan priručnik za učenje ruskog jezika pod nazivom „Kako možemo naučiti ruski?“. Osim materijala za učenje, udžbenik sadrži i svojevrsno teoretsko obrazloženje zašto je potrebno učiti ruski jezik. Evo kako Radić započinje svoj uvod: „Svaki Hrvat koji bi želio učiti ruski najprije uvijek pita: je li to teško i koliko ti je potrebno vremena?“. Radić navodi sljedeći primjer: „Jedan prilično obrazovan čovjek, s veliki iskustvom, obradovao se kao dijete kad sam s njim zapodjenuo razgovor na ruskom: „Oh, moj Bože, vidite, sve razumijem, a mislio sam da je ruski sličan turskom!“.
Radić je smatrao da to što Hrvati ne znaju ruski jezik izravno je povezano s austrijskim obrazovnim sustavom u kojem gotovo da se nisu predavali slavenski jeziki. Ako su se, pak, predavali, onda to nije bilo dovoljno i ne u ozbiljnom obimu. No u zreloj dobi, odnosno nakon dvadeset godina, piše Radić, kad je čovjek već stručnjak u pojedinoj oblasti, kad ima puno obveza, više mu nije do učenja ruskog jezika. Čak ako Hrvati uče ruski ili ga žele učiti, piše Radić, svejedno ostaju robovi njemačkih predrasuda i njemačke mržnje prema Rusiji. Nijemci vrijeđaju ćirilicu kad pišu da je to „prokleto barbarsko pismo“, a Hrvati slijede taj primjer. Nijemci nazivaju ruski jezik tatarsko-njemačkom smjesom, a Hrvati to ponavljaju. Nijemci tvrde da je ruski izgovor nemoguće naučiti, a Hrvati se s tim slažu. Radić s tugom primjećuje: „Samo u jednoj stvari ne slijedimo Nijemce. Oni vrijeđaju i preziru ruski jezik, ali ga uče s velikim entuzijazmom“.
Stjepan Radić zajedno je sa svojim bratom Antunom osnovao 1904. Hrvatsku seljačku stranku koja je pod različitim nazivima postojala do kraja Drugog svjetskog rata. Taj događaj nije ostao neprimijećen u Rusiji. U ruskom tisku pisali su o Radiću kao o „iskusnom novinaru“ i „visokoobrazovnom Hrvatu“. U jednom od ruskih časopisa ovako je pisalo: „On je organizator i vođa mlade hrvatske stranke čisto narodnog i demokratskog karaktera koja si je zadala plemenit cilj da probudi u hrvatskoj masi narodnu svijest te zajedno s tim „slavensku savjest“. Radić je okarakteriziran kao „romantičar“, pristaša ideje slavenskog jedinstva, uključujući i ruskog. Posebno se ističe sljedeća stvar: „U posljednje vrijeme puno radi na osnivanju na različitim mjestima „hrvatskog kraljevstva“ ruskih kružoka, opskrbljuje ih knjigama, podučava ruski jezik, uspostavljajući čvršće rusko-hrvatske veze“.
U sljedećem članku čitajte o tome kako su buduće godine Radićevog života bile povezane s Rusijom.
Do početka XX. st. Radić je dva puta boravio u Rusiji. Njegova sljedeća posjeta dogodila se 1909. Samo godinu dana prije tog puta, Radić se na kongresu neoslavista u Pragu upoznao s predstavnicima ruske delegacije, konkretno s knezom Georgijem Ljvovom, budućim predsjednikom Privremene vlade Rusije u 1917. i Volodimirovom, profesorom na Vojno-pravnoj akademiji u St. Peterburgu. Oni su ga pozvali da održi ciklus predavanja posvećenih Česima i Južnim Slavenima. Osim toga, jedan od razloga novog Radićevog posjeta Rusiji bila je reakcija ruske zajednice na bosansku krizu 1908., kad je Bosna i Hercegovina bila okupirana Austro-Ugarskom. Radić je namjeravao „pričati Rusima o hrvatskom preporodu pod vodstvom Ljudevita Gaja, o hrvatskoj borbi s Mađarima pod vodstvom bana Jelačića, borbi Hrvata protiv Talijana u Dalmaciji i Istri, te naposljetku o neospornom hrvatskom pravu na Bosnu i Hercegovinu“.
Utiske o svojem putu Radić je opisao u člancima koji su se objavljivali u hrvatskoj periodici tijekom 1909. Pisao je da je bio u gostima „kod jednog ruskog velmože, gdje se okupilo najuglednije društvo koje su činile obrazovane gospođe, civilni i vojni dostojanstvenici... Oni su samo razmišljali o tome kako mogu pomoći ruskom seljaku da stekne potrebna znanja za vođenje gospodarstva“. Radić je nastupio na tom okupljanju. Hrvatski političar je rekao da je ruska publika nadmašila sva njegova očekivanja. Svi su mu prilazili i oduševljeno stiskali ruku.
Moskva, početak 1920-ih. Fotografija iz slobodnih izvora
Za razliku od članaka u kojim Radić opisuje svoje putovanje u Rusiju u relativno blagim, čak pozitivnim tonovima, prepiska hrvatskog političara sa svojim bližnjima otvara i druge strane njegovog boravka u St. Peterburgu. Najupečatljivije je opisao svoje utiske u pismu Vilmi, ženi svojeg brata Antuna. Radić se susreo s ljudima koji nisu dijelili njegove poglede i koji su se negativno odnosili prema Hrvatima. Ovako je pisao: „Možeš misliti kako sam se osjećao, kad sam se na svakom koraku morao sukobljavati s predrasudama i otvorenim neprijateljstvom. Tako mi je jedan stariji gospodin jučer prišao i rekao: „I vi, Hrvati, sad dajete Bosnu Austriji!“. Svojem bratu Antunu Stjepan Radić piše: „Srpske snage, pa i neke ruske, vode protiv mene u St. Peterburgu bezizlaznu borbu, nazivaju me izdajnikom (čitaj: špijunom) i govore da me moraju uništiti. Oni su do određene mjere pokolebali blagonaklonost Volodimirova, posebno kad mu je Boborikin rekao da smo mi, Hrvati, mrtav narod, te kad mu je još netko dodao da mi imamo dovoljno briga s Mađarima te da zbog toga ne možemo imati stvaran interes prema slavenstvu, odnosno da se naša borba za slavenstvo vodi samo tijekom kafanskih razgovora“. Drugim riječima, Radić se morao kao i prije susresti s potpuno proturječnim odnosom prema njemu i njegovom narodu u ruskoj zajednici.
Nekoliko godina nakon Radićeve posjete Peterburgu započeo je Prvi svjetski rat tijekom kojeg se bitno promijenila politička karta Europe. Više nije postojala ona Rusija s kojom je Radić pokušavao uspostaviti veze. Međutim, i Hrvatska je nakon završetka Prvog svjetskog rata postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na kojoj je na čelu bila srpska vrhuška kojoj se Radić otvoreno suprotstavljao. Moglo bi se pomisliti da je pitanje obnavljanja hrvatsko-ruskih veza bilo za Radića najmanje aktualno tih godina. Ipak to se pitanje ponovno aktualiziralo početkom 1920-ih, ali u potpuno drugom aspektu.
Iako nije bila komunistička po svojem političkom usmjerenju, Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), sa svojim republikanskim idejama, uporištem u seljačkoj klasi i borbom protiv vladajućih krugova Kraljevine SHS s kojom Moskva nije imala diplomatske odnose do 1940., mogla je biti osnova za dobivanje podrške od strane sovjetske vlasti. Nakon pobjede HRSS-a na parlamentarim izborima 1923. sovjetski diplomati koji su radili u Austriji zainteresirali su se za gospodina Radića. Za Sovjetski Savez bila je važna svaka mogućnost povećanja komunističkog utjecaja u Europi.
Tako je 1924. Radić otputovao u Moskvu da bi organizirao ulazak HRSS-a u međunarodnu seljačku revolucionarnu organizaciju – Seljačku internacionalu. U Moskvi je održao pregovore s narodnim komesarom vanjskih poslova SSSR-a Čičerinom, s glavnim tajnikom Seljačke internacionale Smirnovom, s predsjednikom Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a Kalininom. U izjavi o ulasku HRSS-a u Seljačku internacionalu isticalo se da će se stranka i dalje držati legalnih metoda političke borbe, ali da se i dopuštaju revolucionarna djelovanja u slučaju ako se ove prve pokažu kao neučinkovite. Radićev stranka bila je primljena u Seljačku internacionalu. Ipak ni Radić, ni njegovi sovjetski „partneri“ nisu jedni prema drugima gajili veliko povjerenje. I iako je zbog ulaska HRSS-a u Seljačku internacionalu Radić stekao veliku popularnost u Hrvatskoj, ta odluka gotovo je dovela do raskola u samoj stranci, koju su počeli, nakon Radićevog povratka, proganjati te je bila zabranjena, a sam Stjepan Radić uhićen. Nakon toga prestali su kontakti Radića s Rusijom (SSSR-om) te je ta država prestala igrati u Radićevom životu bitnu ulogu.
Dakle, Stjepan Radić nije ni kasnije, kad su se Rusija i drugi inozemni Slaveni našli u već potpuno drugim političkim, ekonomskim i kulturnim uvjetima, prekinuo svoje „ruske“ kontakte te je, riskirajući svoju reputaciju te u određenoj mjeri i vlastiti život, otputovao u Sovjetsku Rusiju. Ta činjenica svjedoči o njegovom živom i iskrenom interesu za Rusiju, bez obzira na svakakve stereotipe o Hrvatima koji su tad postojali u Rusiji ili na odsustvo podrške mnogih službenih osoba kako u dorevolucinarnoj Rusiji, tako i u Sovjetskom Savezu.
Od svih identiteta koje baštini hrvatsko društvo - europskog, srednjoeuropskog, mediteranskog, katoličkog, balkanskog (kod potonjeg već ulazimo u zonu iracionalnog poricanja; tipično balkanski), najmanje se značaja posvećuje slavenskom kodu Hrvata.
Razlog je dobro poznat; na poslijeratnoj fobiji od „nove Jugoslavije“, Srba kao takvih i nacionalistima neugodne činjenice da govorimo istim policentričnim jezikom, mnogi su mediokriteti u Hrvatskoj napravili karijere, ali i mitologeme koje služe samoodržanju tih mediokriteta na elitnim položajima - pogotovo u vrijeme kriza.
Za to vrijeme, u nacionalističkim krugovima srpskog društva sve grmi od slavenstva. Samo što tamošnji šoveni, inače puni opravdanja za ratne zločine koji su u ime srpstva počinjeni u drugim sredinama bivše Jugoslavije, svoje „slavenstvo“ otkrivaju u mističnim vezama s dalekom Rusijom. Zatim njihovi sljedbenici, često upitnog obrazovanja, plaču od ganuća na Katjušu, odvaljuju na Putina, tuku se o prsa junačkom istorijom srpsko-ruskog savezništva i padaju u afan od veličanstvene bratske kulture - mada je pitanje koliko bi konzumenata takvog „panslavističkog“ patosa znalo nabrojati barem pet ruskih književnih klasika, a kamoli da ih je pročitalo.
Koliko u svim tim fiksacijama stvarno ima kulture, najbolje ilustrira sljedeća zanimljivost: ni pomalo rusofobni Zagreb, a ni „rusofilni“ Beograd, nisu za ovih 20 i nešto godina samostalnosti uspjeli u Moskvi otvoriti centar koji bi promicao, je li, kulturu tih novonastalih društava u najvećoj slavenskoj zemlji.
Doduše, i jedni i drugi nedavno su se tome dosjetili; na prošlotjednoj sjednici saborskog Odbora za vanjsku politiku najavljeno je otvaranje nekovrsne „hrvatske kuće“ ili zaklade u Moskvi, programa na tragu njemačkog instituta Goethea ili španjolskog Cervantesa - naravno, financijski neusporedivo skromnijeg. Hrvatska vlada u ovom trenutku ne smije ni pomisliti da u budžetu potraži sredstva za unajmljivanje prostora.
Na drugoj strani, beogradske Večernje novosti u ožujku su izvijestile da je Slavka Drašković, direktorica Kancelarije za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, u Moskvi razgovarala s iseljenicima o otvaranju Srpskog kulturnog i privrednog centra. I to je, zasad, manje-više to.
Sa Balkana se kroz povijest nije mnogo iseljavalo u Rusiju. Prema dostupnim podacima, na njenom teritoriju živi možda i manje od pet tisuća pripadnika južnoslavenskih etnosa. Na Sveruskom popisu iz 2010. godine Hrvata je zabilježeno svega tristotinjak. Usprkos tome, za kulture „malih, egzotičnih, južnih bratskih naroda“ u Rusiji je primjetno zanimanje koje itekako nadilazi navedene proporcije .
Kod starijih generacija ta je simpatija vezana uz legendaran imidž koji je socijalistička Jugoslavija imala u vremenima SSSR-a. Postsovjetske generacije svoju predodžbu mahom temelje na „magičnom realizmu“ filmova Emira Kusturice (on u Rusiji ima status jednog od najvećih živućih redatelja) te glazbi Gorana Bregovića - opet iz istih fimova.
Pojedinačno, postjugoslavenske zemlje u Rusiji nisu osobito prepoznatljive, iako se posljednjih godina proširio glas o ljepotama, ugodnoj klimi i stilu života u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Faktografsko je znanje oskudno, ali prirodna bliskost slavenskih naroda stvara iznimne predispozicije za kulturnu razmjenu. Dokaz tome je i podatak da je samo u Moskvi posljednjih godina niknulo nekoliko škola stranih jezika koje se baziraju na južnoj slavistici.
Stvarnost sadašnjih balkanskih državica međutim je takva, da pojedinačno nemaju ni sredstava, ni vizije da njihove kulture budu organizirano predstavljene u središtu jedne od najvećih europskih i svjetskih civilizacija. I što ćemo sad?
Konstruktivno i plemenito rješenje naizgled se nudi na pladnju: „regionalni pristup“, kako je to danas popularno reći. No ne bi li onim mediokritetima na strateškim položajima presumnjivo zvučala ideja o pokretanju zajedničkog centra za kulturu Južnih Slavena? Nekog žovijalnog „Andrić instituta“, recimo, čije bi financiranje države sudionice podijelile te tako omogućile svojim kulturama novu, prepoznatljivu platformu za promociju i život na velikoj sceni?
Problem je što konstruktivne ideje na Balkanu prečesto bivaju proglašene utopijskima i distopijskima istovremeno. Zato u vibrantnoj metropoli poput Moskve ne postoji jedan takav klub u kojem bi znatiželjnik, recimo, mogao čuti glazbu slavenskog juga koju ne potpisuju „ovlašteni predstavnici“ Brega & Kusta. Ne samo romsku, nego i makedonsku, međimursku - ne samo narodnu, nego i suvremenu: jazz, dub, hip hop... Prostor u kojem bi poklonik sedme umjetnosti mogao upoznati fascinantnu ostavštinu beogradskog Crnog talasa, ili Zagrebačke škole animiranog filma. Gdje bi bio pozvan degustirati tradicionalne kuhinje Balkana, prisustvovati razgovoru s nekim od najprevođenijih književnika, pogledati monodramu, foto izložbu ili performans...
Živeći u Moskvi, primijetio sam da mnogi Rusi pomalo maštaju o životu u Hrvatskoj. Zašto ne može postojati ustanova u kojoj bi se takav čovjek mogao upoznati i družiti s govornicima hrvatskog jezika, pronaći zanimljive knjige - prevedene ili u originalu, posuditi filmski klasik s titlovima? Veze koje se na taj način stvaraju imaju supstancu, i traju duže od dvije ili tri turističke sezone.
Kad treba izvršiti diktat EU-a, ovdašnjim političkim liderima puna su usta progresa i regionalne suradnje. Ali kad valja samoinicijativno sa susjedima otvarati zajednički prostor na plodnome tlu, na scenu stupaju parazitske elite s početka teksta: manipulatori koji su do jučer podgrijavali granični sukob sa Slovenijom, danas rastu na krizi s ćirilicom u Vukovaru, a za neke buduće izbore smisao svog dobro uhljebljenog postojanja mogli bi - zašto ne - opravdavati i borbom protiv stvaranja „nove Jugoslavije“ u nekom „Andrić-institutu“ u Moskvi...
.jpg)
