malo o zdravlju nas koji smo dobrano prešli četrdesetak godina
KLIMAKTERIJ U MUŠKARCA - nešto o cemu se ne govori - c/p
Klimakteij u muškaraca je doba kada se svode životni računi i

razmišlja o uspjesima, neuspjesima i o još preostalim opcijama kojih,

objektivno, ima sve manje. Javlja se želja da se zaustavi prolaznost

života, zadrži mladost. Mašta se o velikom zaokretu u životu i

promjenama u stilu življenja.

Najčešće se u vezi s ovom temom spominju sljedeći nazivi: klimakterij,

andropauza (odgovarajući termin u žena je menopauza), "kriza srednje

životne dobi" (široko rasprostranjen pojam u SAD) i involucija (psihološki

proces nazadovanja, gašenja pojedinih funkcija). Čini se, međutim,

najjednostavnije da u daljnjem tekstu govorimo o značajkama procesa starenja u

određenom životnom razdoblju.

To razdoblje treba, koliko god je to moguće, vremenski omeđiti budući da

čovjek počinje stariti od onog časa kad ugleda svijet, a nakon toga prolazi

različite razvojne faze, kao i krize. Većina autora smatra da se radi o

razdoblju između 40-te i 50-te godine života, a toleriraju se razlike +/- 5

godina.

Dolazi do gubitka poriva, snage, životnog elana, može doći i do mentalnog i

tjelesnog zamora i pada želje za spolnim životom koja se javlja i u njegovom

izvođenju (smanjenje obujma penisa, teškoće u erekciji i ejakulaciji).

Spomenute pojave prati i postupni gubitak kose, pojava bora, podvoljak,

trbuščić, bolovi u križima i slično. Mnogi pate od nesanice, napetosti i

razdražljivosti (koja se često javlja u bračnom životu).

U tom razdoblju mnogi muškarci znaju posegnuti za alkoholom koji tada može

privremeno na njih djelovati smirujuće ili ohrabrujuće, ili pak za sedativima.

Mnogi, zbog visokog tlaka ili srčanih tegoba, uzimaju lijekove koji dodatno

negativno utječu na spolni život. Posljedica je toga da su mnogi od navedenih

znakova starenja prikriveni ili čak pojačani i izmijenjeni.



Na temelju svojih istraživanja, mnogi autori tvrde da ima muškaraca koji unatoč

utvrđenom padu određenog hormona (testosteron) ne osjećaju opisane teškoće, pa

stoga smatraju da je tu prvenstveno riječ o psihološkim teškoćama. Istina je,

vjerojatno, negdje u sredini.

Od rane smo dobi svjesni svoje smrtnosti koju samo "odlažemo" na

neodređeni rok. To je prirodna regulacija te neumitnosti, koja u fazi starenja

o kojoj raspravljamo počinje postupno prodirati u našu svijest. Mnogi počinju o

smrti razmišljati češće i osobnije nego ranije, uz povremena razmišljanja o

(bes)smislu života

Zabrinjavaju, međutim, oni pokušaji nijekanja zbilje koji osobu dovode u

intimnu nevolju ili društveni sukob. Možemo ih zbog jasnoće i jednostavnosti

svrstati u dvije skupine.

U prvu skupinu spadaju muškarci koji na temelju vlastite prosudbe, stvorenog

sustava vrijednosti, predrasuda, neznanja, društvene klime ili pak nesretnog

bračnog, roditeljskog ili ekonomskog stanja, upadaju u rezignaciju, odustaju od

borbe, pa kroz to funkcioniraju na nižoj razini od one za koju su sposobni.

Takvima doba starenja služi i kao svojevrstan alibi za neuspjehe ili

nesposobnosti da se trgnu ili donesu odluke o daljnjem životu. Koliko god se na

prvi pogled čini da je to intimna stvar svakog čovjeka, ona se itekako odražava

u obitelji, na poslu i u komunikaciji s ljudima. U toj skupini muškaraca češća

je pojava samoubojstva. Na one koji ne podliježu takvoj kušnji, može se

primijeniti sljedeće medicinsko iskustvo: odustajanje od života (rezignacija)

nepovoljno utječe na obrambeni sustav organizma i on time postaje osjetljiviji

na bolest, a znakovi starenja se javljaju brže i intenzivnije.

Drugu, daleko poznatiju skupinu, čine muškarci koji tužnu zbilju pokušavaju

izbjeći zaustavljanjem biološkog sata. Naprežu se da potvrde svoju muškost bilo

velikim brojem intimnih veza ili sve mlađim godinama svojih partnerica. Posižu

i za mladenačkim načinom oblačenja, odlascima u "diskače", ali i

ubacivanjem u društva u kojima bi im većina mogla biti djeca. Unatoč

komentarima koji im nakon toga pristižu - "stari jarac",

"prljavi starac", ili "zapaljeni panj" - upozoravamo da se

ti muškarci ne bi mogli tako ponašati kada među maloljetnicima i mladeži ne bi

imali "prođu", bez obzira je li ona psihopatološka ili ekonomska.

Opisani "seksualni kliše" nije ni jedini, ni najvažniji pokušaj

nijekanja zbilje.

Često muškarci u ovim "kritičnim godinama" (ovaj se izraz također zna

rabiti) počinju na svojim radnim mjestima ili u poslovnim aktivnostima

"dodavati gas", pokušavajući tako stvoriti atmosferu svoje

nezamjenjivosti ili nenadoknadivosti. Ne shvaćaju ili ne prihvaćaju da će

uskoro doći vrijeme da mjesto prepuste drugima i ne pomišljaju da bi morali

pripremiti ili odgojiti nasljednika. Tako nakon njihova odlaska ostaje praznina

- od razine poduzeća do razine vođenja države, o čemu odista postoji obilje

primjera. U ovoj skupini muškaraca neki postaju "radoholičari" ili

fiktivni članovi mnogih odbora, puni su kreditnih kartica, rokovnik im postaje

prepun sastanaka i sjednica. U to ime izbivaju iz obitelji, a kad se tamo

(na)vrate supruge kažu da "nisu za niš".

Na kraju nekoliko riječi o ulozi psihijatra, a i psihologa u razdoblju

starenja. Psihijatrija se ne bavi samo duševnim bolestima, već pomaže ljudima

koji su se našli u vrlo različitim nevoljama. Prosudba je pojedinca spada li

njegova nevolja u područje psihijatrije. Ako smo pažljivo pročitali ovaj tekst,

onda je prilično očito da psihijatar-psihoterapeut ima obilje prilika ponuditi

svoju stručnost, pa bi im u tome trebali dati savjet i poticaj članovi

obitelji, prijatelji, a naročito liječnici primarne zdravstvene zaštite.

Da zaključim. "Muški klimakterij" je u manjoj ili većoj mjeri teško i

neugodno razdoblje u životu muškaraca. O tome bi prvenstveno trebali biti

obaviješteni oni sami, a onda i članovi njihove obitelji kako bi ga prebrodili

sa što manjom traumom. Nastojao sam objasniti da se problem ni u kom slučaju ne

bi trebao svesti samo na spolni život, već na sve one elemente koji sačinjavaju

našu egzistenciju.

geovisit();





10.02.2009. 23:52:59
Ukupno 4 komentara